Mislim, dakle mogu sam sebe izliječiti - znate li što je neurofeedback?
Neurofeedback je metoda kojom dobivamo povratnu informaciju o moždanim valovima. Dio je biofeedbacka i u osnovi joj je učenje reguliranja moždanih valova što je vrlo moćno oruđe jer posredno utječe na sve sustave u tijelu.
Neurofeedback je procedura u tretiranju raznih oboljenja - od alkoholizma do PTSP-a, za koje zvanična medicina još nije našla prikladna dugoročna rješenja, do sada smještana u područja pseudoznanosti a za koju se zagovornici nadaju da će nova istraživanja ubrzati revoluciju u smislu uključivanja ovoga vida terapije u standardno liječenje tisuća oboljelih.
Praktikanti neurofeedbacka isti opisuju kao proceduru kojom, kontrolirajući moždanu aktivnost, tretiraju razna bolesna stanja. Bolesti koje također mogu biti tretirane, osim već spomenutih, PTSP-a i ovisnosti, su i autizam, ADHD, depresija ,kronična zabrinutost, migrene, nesanica, opadanje kognitivnih sposobnosti izazvano starenjem pa čak i PMS.
Jedna od osoba koji su prošli seriju terapijskih tretmana, po zanimanju investicijska bankarica, i kako sama tvrdi, bivši skeptik u svezi s navedenim vidom terapije, smatra da terapiji duguje rješenje čak i problema povezanih s vidom, hodom i ozbiljnim pomanjkanjima pamćenja od kojih je patila poslije operativnog zahvata - uklanjanja tumora na mozgu. Na spomenutu praksu su obratili pažnju i u vojnim krugovima: liječnici u Fort Hoodu koriste neurofeedback kao sastavni dio programskog tretmana PTSP-a, dok istraživači u San Diego Naval Medical Centru provode kliničko ispitivanje neurofeedbacka u iste svrhe. Jedan od vojnih psihologa,major Michael Villanueva,zvani "čarobnjak"od strane vojnika o kojima skrbi, govori o prakticiranju terapije tijekom 12-mjesečnog rada u Afganistanu prošle godine.
"Vojska može biti ekstremno sumnjičava, konzervativna zajednica, ali ako nešto daje rezultate, to će se iskoristiti, a to važi u ovom slučaju. Ne sumnjam da će vojska to prihvatiti. "Villanueva procjenjuje da je obavio oko 4000 seansi u Afganistanu, većinom tretirajući ratne traume, depresiju i nesanicu. Nekoliko pacijenata tretman opisuju kao zadivljujući.
Ustvari,proces neurofeedbacka izgleda jednostavan:tehničar fiksira nekoliko elektroda na pacijentovu glavu,kojima je cilj doticaj s valovima moždane aktivnosti. Poslije toga,pacijent igra video igru, osmišljenu specijalno za neurofeedback,pritom koristeći samo vlastiti mozak.Pozitivni rezultati u igri-ubrzanje vaše rakete kroz svemir, npr. se pojavljuju kada frekvencije moždanih valova dostignu ciljanu razinu.
"Zamislite nešto kao petlju povratne veze" kaže korisnik Siegfried Othmer, mozak odgovara daljnjim pojačanjem i motiviran je na optimalno ponašanje. "Nakon nekog vremena to rezultira trajnijim promjenama. Othmer, fizioterapeut, je ostavio karijeru na akademiji 1989. kako bi osnovao kliniku za neurofeedback, EEG institut, nakon što je ista terapija pomogla njegovom epileptičnom sinu.
Sve donedavno, mnogi stručnjaci u području neuroznanosti i psihijatrije nisu pridavali veliki značaj ovoj tehnici treniranja moždanih valova. Proces prvotno izumljen od strane neuroznanstvenika na UCLA i na University of Chicago 1960-tih, kasnije je izgubio važnost. Kadgod bi tehnika dobila značajniju pažnju, ispostavilo bi se da navedena praksa ima malo ili nimalo potencijala i da su studije vezane za praksu bile nedovoljno osmišljene i uključivale su premali broj pacijenata.
No, nove studije su rezultirale intrigantnim rezultatima, kao na University of Montreal, koja je po prvi puta istraživala promjene moždane strukture uslijed tretmana. Tijekom 13 tjedana, 15 pacijenata je prolazilo seanse osmišljene za povećavanje razina pažnje tri puta tjedno. To je rezultiralo unaprjeđenjima vizualne i auditorne pažnje i, što je najznačajnije, MRI snimke su otkrile promjene
strukture mozga u regijama zaduženim za sposobnost pažnje.
"Ovo je prva studija takve vrste" tvrdi koautor Jimmy Ghaziri, vježbenik neurologije na University of Montreal, "i to je veliki rezultat. Nadam se da će liječnici koji su skeptični promijeniti svoje mišljenje."
Nakon analize nove studije, barem jedan bivši skeptik, Andrew Leuchter, profesor psihijatrije i bihevioralnih znanosti na UCLA, izjavljuje: "Ovo znači da tretman ima učinke upravo na one neurološke veze na koje smo i ciljali ." No, drugi su manje optimistični ."Ovo mnoge znanstvenike neće uvjeriti", kaže John Kouinos, profesor psihologije na Drexel University.
Ono što je važno istaći je da istraživanja ovakve vrste imaju velike troškove čemu je uzrok potrebna oprema kao i vrijeme potpune posvećenosti kako liječnika tako i pacijenata. Također su bitni, kako zagovornici ističu, protokoli istraživanja odobreni od strane zvanične medicine, osmišljeni za potrebe farmaceutske industrije, što značajno otežava put ka prihvaćanju navedene prakse kao ravnopravne u odnosu na već postojeće.
Izvor: TheVerge