Ponavljanje eksplozije supernove očekuje se 2037.
Predviđanje je, osobito u astronomiji, izazovno. Međutim, postoji nekoliko prognoza na koje astronomi mogu računati, poput vremena nadolazećih pomrčina Mjeseca i Sunca i povratka nekih kometa.
Sada, gledajući daleko izvan Sunčevog sustava, astronomi su dodali solidno predviđanje događaja koji se dogodio duboko u međugalaktičkom svemiru: slika eksplodirajuće zvijezde, nazvane Supernova Requiem, koja će se pojaviti oko 2037. godine. Iako se ovo ponovno emitiranje neće vidjeti golim okom, neki budući teleskopi trebali bi ga uočiti.
Ispostavilo se da će ova buduća pojava biti četvrti poznati pogled na istu supernovu, uvećan, osvijetljen i podijeljen na zasebne slike masivnim skupom galaksija u prednjem planu koji djeluju poput svemirskog zuma. Tri slike supernove prvi put su pronađene iz arhivskih podataka snimljenih 2016. NASA-inim svemirskim teleskopom Hubble.
Tri slike supernove, gledane kao male točkice snimljene na jednom Hubbleovom snimku, predstavljaju svjetlost od eksplozivnih posljedica. Točke se razlikuju po svjetlini i boji, što označava tri različite faze blijedeće eksplozije dok se hladila tijekom vremena.
"Ovo novo otkriće treći je primjer višestruko snimljene supernove za koju zapravo možemo mjeriti kašnjenje u vremenu dolaska", objasnio je vodeći istraživač Steve Rodney sa Sveučilišta Južna Karolina u Kolumbiji. "To je najudaljenije od tri, a predviđeno kašnjenje je izuzetno dugo. Moći ćemo se vratiti i vidjeti konačan dolazak, za koji predviđamo da će biti 2037. godine, plus ili minus nekoliko godina."
Svjetlu koje je Hubble uhvatio iz klastera, MACS J0138.0-2155, trebalo je oko četiri milijarde godina da stigne do Zemlje. Svjetlu iz Supernova Requiema bilo je potrebno približno 10 milijardi godina za svoje putovanje, na temelju udaljenosti njegove galaksije domaćina.
Tim je predvidio povratak pojavljivanja supernove temeljen na računalnim modelima jata, koji opisuju različite puteve kojima svjetlo supernove prolazi kroz labirint nezgrapne tamne tvari u galaktičkoj grupi. Tamna tvar je nevidljivi materijal koji čini većinu tvari svemira i skela je na kojoj se grade galaksije i jata galaksija.
Svaka povećana slika ide drugačijim putem kroz jatu i stiže na Zemlju u različito vrijeme, djelomično zbog razlika u duljini staza koje je slijedilo svjetlo supernove.
"Kad god neka svjetlost prođe blizu vrlo masivnog objekta, poput galaksije ili galaktičkog jata, iskrivljavanje prostor-vremena za koje nam Einsteinova teorija opće relativnosti govori da je prisutno za bilo koju masu, odgađa putovanje svjetlosti oko te mase", rekao je Rodney.
On uspoređuje različite svjetlosne putove supernove s nekoliko vlakova koji u isto vrijeme napuštaju stanicu, a svi putuju istom brzinom i kreću se na isto mjesto. Svaki vlak ide drugačijom rutom, a udaljenost za svaku rutu nije ista. Budući da vlakovi putuju različitim duljinama kolosijeka po različitim terenima, ne stižu na odredište u isto vrijeme.
Osim toga, slika supernove za koju se predviđa da će se pojaviti 2037. zaostaje za ostalim slikama iste supernove jer njezina svjetlost putuje izravno kroz sredinu grozda, gdje se nalazi najgušća količina tamne tvari. Ogromna masa grozda savija svjetlost stvarajući duže vremensko kašnjenje. "Ovo je posljednji koji je stigao jer je poput vlaka koji mora sići duboko u dolinu i ponovno se popeti natrag. To je najsporija vrsta svjetlosnog putovanja", objasnio je Rodney.
Hvatanje reprize eksplozivnog događaja pomoći će astronomima u mjerenju vremenskih kašnjenja između sve četiri slike supernove, što će dati tragove o vrsti iskrivljenog svemirskog terena koje je svjetlo eksplodirane zvijezde moralo pokriti. Naoružani tim mjerenjima, istraživači mogu prilagoditi modele koji prikazuju masu klastera. Razvoj preciznih karata tamne materije masivnih galaktičkih jata drugi je način za astronome da izmjere brzinu širenja svemira i istraže prirodu tamne energije, tajanstvenog oblika energije koji djeluje protiv gravitacije i uzrokuje brže širenje kozmosa.
Ova metoda odgode vremena vrijedna je jer je izravniji način mjerenja brzine širenja svemira, objasnio je Rodney. "Ova dugotrajna kašnjenja posebno su vrijedna jer možete dobiti dobro i precizno mjerenje te odgode ako ste samo strpljivi i čekate godine, u ovom slučaju više od desetljeća, da se konačna slika vrati", rekao je. "To je potpuno neovisan put za izračunavanje brzine širenja svemira. Prava će vrijednost u budućnosti biti korištenje većeg uzorka za poboljšanje preciznosti."
Uočavanje snimljenih slika supernova postat će sve uobičajenije u sljedećih 20 godina lansiranjem NASA-inog rimskog svemirskog teleskopa Nancy Grace i početkom rada u opservatoriju Vera C. Rubin. Oba teleskopa promatrat će velike komade neba, što će im omogućiti da uoče desetke više višestruko snimljenih supernova.
Budući teleskopi poput NASA-inog svemirskog teleskopa James Webb također bi mogli detektirati svjetlost iz supernove Requiema u drugim razdobljima eksplozije.
Izvor: Nature Astronomy