Psihijatrijska hospitalizacija - evo koja se etička načela najviše krše
Godine 2019. objavljena je knjiga naslova PSIHIJATRIJSKA HOSPITALIZACIJA: POŠTIVANJE ETIČKIH NAČELA I STIGMATIZACIJA autorice Martine Barbiš.
Knjiga u uvodnom dijelu opisuje dosadašnja istraživanja odnosa prema osobama koje imaju psihički poremećaj. U prethodnim istraživanjima koja su ispitivala odnos prema osobama u psihijatrijskom sustavu ispitanici su uglavnom bili djelatnici. Ova knjiga donosi istraživanje koje je imalo za cilj dobiti uvid u poštivanje etičkih načela u psihijatrijskom sustavu i to od strane osoba koje imaju iskustvo psihijatrijske hospitalizacije. U istraživanju je sudjelovalo 214 osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije u hrvatskim ustanovama.
Najveći broj etičkih prijestupa od strane osoblja sudionici istraživanja doživjeli su prema svojoj autonomiji (npr.: neuvažavanje mišljenja; nepružanje vremena za razmišljanje o npr. drugim opcijama; svaka treća osoba osjećala je kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja ako to ne učini). Nadalje, 22% osoba doživjelo je da ih je osoblje čvrsto držalo protiv njihove volje, dok je 17% sudionika doživjelo da je osoblje nastavilo pregled unatoč njihovim prostestima. Njih 9% je doživjelo udaranje ili im je osoblje prijetilo da će ih udariti, a 26% njih doživjelo je ponižavanje od strane osoblja. Najmanje etičkih prijestupa doživjele su osobe s dijagnozama vezanima uz alkohol, a najviše osobe koje su dobile dijagnoze shizofrenije i psihoze. Također je utvrđeno kako one osobe koje su doživjele više etičkih prijestupa od strane osoblja i same sebe više stigmatiziraju.
Nakon toga knjiga donosi drugi dio istraživanja: osobna iskustva psihijatrijske hospitalizacije. Budući da osobni opisi iz prve ruke bolje od statističkih pokazatelja ocrtavaju dinamiku odnosa između osoblja i osoba koje su hospitalizirane, posebna je važnost pridana sadržaju pozitivnih i negativnih iskustava s osobljem koje su iznijele osobe koje imaju iskustvo hospitalizacije, te njihovoj pozitivnoj i negativnoj kritici psihijatrijskog sustava. Također, cilj je bio i iznijeti mišljenja osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije glede toga što bi osobama koje su hospitalizirane istinski pomoglo.
Prvo pitanje ovog dijela istraživanja je glasilo: “Ako ste imali snažno POZITIVNO iskustvo s osobljem unutar psihijatrijskog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, biste li opisali taj događaj?”. Opisi sudionika dobiveni na ovo pitanje zauzimaju 16-ak stranica knjige, a u nastavku slijedi primjer jednog takvog iskustva: “Dnevna bolnica Jankomir – program na kojem sudjelujem je odličan, osoblje je empatično, stručno – posljedice su da mi je bolje!”.
Drugo pitanje za sudionike glasilo je: “Ako ste imali NEGATIVNO ili čak zlostavljačko iskustvo s osobljem unutar psihijatrijskog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, biste li opisali taj događaj?”. Opisi sudionika dobiveni na ovo drugo pitanje zauzimaju 20-ak stranica knjige, a u nastavku slijedi primjer negativnog iskustva: “Zatvorili su me na zatvoreni odjel i preko mjesec dana me nisu puštali vani. Dali su mi ogromne količine lijekova, a nisu objasnili zašto. Imala sam gomilu nuspojava. Dvadeset od tih mjesec dana psihijatrica nije bila dostupna, ja sam je tražila – ali sestre i tehničari su mi stalno govorili da ne može sad. Nisam znala što se događa, osjećala sam se konfuzno, zapostavljeno, glupo.”
Nakon što su sudionici istraživanja opisali svoja pozitivna i negativna iskustva s osobljem, uslijedio je sljedeći prijedlog u upitniku: “Ovdje možete napisati svoju pozitivnu ili negativnu kritiku na psihijatrijski sustav, hospitalizaciju i stručno osoblje u Hrvatskoj.”. Ove kritike zauzimaju otprilike 19 stranica knjige. Posljednje pitanje glasilo je: “Prema Vašem mišljenju, što bi istinski pomoglo hospitaliziranim osobama u odnosu osoblja prema njima i u pristupu liječenju?”. Razmišljanja sudionika o ovoj temi zauzimaju 13-ak stranica knjige.