Prva ovogodišnja tribina ciklusa Eppur si muove posvećena vodiku kao gorivu budućnosti
Prva znanstvena tribina ovogodišnjega ciklusa Eppur si muove posvećena je diskusiji o vodiku kao gorivu budućnosti, a održala se 31. ožujka. Urednik i voditelj tribine je bio Mladen Iličković, a sudionici dr. sc. Neven Duić, redoviti profesor u trajnom zvanju na zagrebačkom FSB-u i Ivica Jakić, predsjednik Hrvatske udruge za razvoj i primjenu vodikovih gorivih članaka.
Vodik čini 75% Svemira. Možemo li ga održivo i ekonomski isplativo proizvoditi pomoću obnovljivih izvora i koristiti u kemijskoj te industrijama čelika i umjetnih gnojiva? Pobornici korištenja vodika kao medija za pohranu energije tvrde da je on ključni energent budućih klimatski neutralnih energetskih sustava. Pitanje je je li on isplativ za primjenu u prometu i grijanju. O ovim se temama govorilo na današnjoj tribini.
Vodik se smatra gorivom budućnosti, a o njemu se intenzivno vode rasprave posljednjih petnaestak godina. No nije svaki oblik vodika isti te ovdje treba razlučiti tri boje vodika. Sivi je vodik ustvari najobičnije fosilno gorivo. Dobiva se tako da se metan bombardira vodenom parom, te se u tom procesu stvaraju CO i vodik. Trenutačno 90% sadašnje proizvodnje vodika u EU otpada na sivi vodik. On sadrži oko 50% više emisija CO2 nego prirodni plin ako se koristi za grijanje ili u motorima s unutrašnjim izgaranjem. Ovaj je vodik zapravo gori od prirodnog plina. Ako uzmemo u obzir fugitivne emisije pri proizvodnji prirodnog plina, sivi vodik je gori čak i od ugljena. Cilj EU strategije stoga je zamijeniti sivi vodik zelenim, odnosno neugljičnim, vodikom do 2030. godine. Osim sivog i zelenog, poznat je još i plavi vodik.
„Plavi vodik, onaj u kojem CO2 hvatamo i spremamo pod zemlju, je niskougljični, no on ustvari ne postoji jer ne postoji tehnologija za spremanje ugljika pod zemlju. Ona nije razvijena da bi se spasio ugljen tako da ja ne vidim neki veliki prostor da će se razviti“, rekao je profesor Duić.
Od ova tri, zeleni vodik jedini ulazi o ozbiljniju raspravu o obnovljivim izvorima energije. Otprilike 4% sadašnje proizvodnje vodika dolazi iz električne energije, a cilj je da se do 2030. godine to podigne na 100%.
„Kojim putem će ići vodik? To nije sasvim jasno jer postoje dvije vizije koje su potpuno različite. Jedna je infrastrukturna vizija u kojoj vlasnici plinovoda hoće sačuvati infrastrukturu u koju su uložili novce i oni zagovaraju dekarbonizaciju plina i tekućih goriva zamjenom s vodikom i električnim gorivom. Dugi scenarij koji vidimo u Europskoj strategiji o ugljikovodiku je vodik samo za sektore koje ne možemo dekarbonizirati na neki drugi način. Ovaj prvi scenarij traži pet puta više primarne energije nego ovaj drugi scenarij, zbog čega je drugi puno efikasniji“, objašnjava Duić.
Područja u koja nema mnogo smisla uvoditi vodik su grijanje te transport velikih vozila. Za grijanje vodikom trebalo bi nam čak šest puta više energije nego dizalicama topline. Što se tiče prometa, vozila poput tegljača, aviona i brodova teško će voziti na baterije. Sektor koji je također težak za dekarbonizaciju je industrija koja zahtjeva visokotoplinske procese. Na kraju se dolazi do računice kako je otprilike 20% finalne potrošnje teško dekarbonizirati, i ovdje bi se osim o vodiku trebalo razmišljati i o biogorivima ili električnim gorivima.
I Međunarodna energetska agencija je nedavno zaključila da budućnost Europske Unije leži u obnovljivim izvorima energije. Smatra se da će ugljen doživjeti rapidni kolaps do 2030., a prirodni plin će također polagano padati u svome udjelu, što za sada zvuči prilično optimistično.
Snimka tribine: