'Open Access' izdavaštvo - sloboda pristupu znanstvenim i stručnim radovima
Pojam izdavanja radova sa otvorenim pristupom ili open access radova, relativno je nepoznat u Hrvatskoj. Znanstvenici, humanisti, profesori i studenti još uvijek se oslanjaju na tradicionalno izdavaštvo gdje izdavačka kuća zadržava autorska prava nad radom a pristup radu se naplaćuje te knjižnice kupuju pretplate na znanstvene i stručne časopise. Trend svojevrsne krize u obrazovanju koji postoji u svijetu, a tiče se dostupnosti obrazovnih materijala, još uvijek nije zahvatio Hrvatsku te cijene pretplata još uvijek ne premašuju mogućnosti knjižničnih i sveučilišnih fondova, barem što se tiče domaćih izdanja.
Ipak, nekolicina idejotvoraca iz Hrvatskog informacijskog i dokumentacijskog društva (HID) prepoznala je mogući smjer kretanja današnjeg izdavaštva - te kako i u svijetu, tako i ovdje, mogla bi nas dostići takozvana "serials" kriza koja uključuje povećane cijene pretplata na časopise te smanjivanje fondova knjižnica zbog čega si ni jedna obrazovna ustanova ne može priuštiti pretplatu na sve stručne publikacije. Najviša cijena za hrvatski stručni časopis dostiže brojku od oko 100 eura za godišnju pretplatu dok vani takve cijene dostižu brojke od 20,000 dolara na godinu. Portal Hrčak koji je izrađen uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, a zbog ideje HID-a prikupio je do danas 246 časopisa koji potpuno ili djelomično dozvoljavaju otvoren pristup svome sadržaju.
Nedavno istraživanje autorice Ivane Hebrang Grgić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokrenuo je cijelu polemiku oko stvaranja takvog običaja izdavanja radova sa otvorenim pristupom u Hrvatskoj. Za početak, u njenom istraživanju je prikazano kako autori iz Hrvatske nemaju problem sa pisanjem radova na engleskom jeziku kako bi bili razumljivi široj znanstvenoj zajednici budući da je tek 30% takvih publikacija napisano na hrvatskom jeziku. Također, hrvatski stručnjaci, pokazano je, vrlo dobro razumiju radove napisane na engleskom jeziku. Naizgled, ništa ne sprječava hrvatske intelektualce da postanu ugledni i naveliko čitani stručnjaci vani u svome području, ali produkcija je još uvijek manja, negoli u, kako ih Hebrang-Grgić naziva, znanstveno ne-periferalnim zemljama. Bi li bolja i rastuća osvještenost o radovima sa slobodnim pristupom i ulaganje u takvo izdavaštvo to moglo promijeniti?
Važnost open access izdavaštva se rano prepoznala u Hrvatskoj. Berlinska deklaracija koja je ocrtala početne oblike takvog izdavanja radova, bila je prevedena na hrvatski netom nakon što je objavljena, u 2003. godini. Peter Suber, jedan od danas najvažnijih neovisnih teoretičara takvog izdavaštva - posjetio je Hrvatsku te iste godine kao poseban gost na konferenciji koju je organizirala udruga hrvatskih knjižničara. Ipak, HID ostaje danas gotovo jedini i najvažniji promoter open access izdavaštva u Hrvatskoj te je njihov cilj poticanje i ohrabrivanje individualaca te institucija da potpišu Berlinsku deklaraciju i prihvate tehnološke standarde za ostvarivanje uvjeta otvorenog izdavaštva - kojeg je upravo i omogućila informacijska tehnologija koja omogućava da golema količina podataka slobodno kola internet žicama. Važno je interpretirati sve te informacije i napraviti ih dostupnima svima sa internet vezom - s bilo kojeg dijela svijeta.
Jedna od najinteresantnijih inicijativa HID-a upravo je portal Hrčak čiji je cilj pažljivo sakupiti važne znanstvene radove i predstaviti ih korisnicima interneta. Ipak, Hrčak nije repozitorij isključivo radova sa otvorenim pristupom. Zapravo, u Hrvatskoj postoji samo jedan takav repozitorij koji arhivira znanstvene članke i čini ih javno dostupnima - a to je repozitorij Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ipak, broj znanstvenih časopisa s otvorenim pristupom povećao se u Hrvatskoj sa niti jednog od pred nekoliko godina, do njih 133, od kojih se čak 129 nalazi sa dostupnim punim sadržajem na portalu Hrčak. Na taj način, Hrčak je ipak jedna važna platforma za sve koji žele pročitati otvoreno dostupne hrvatske stručne i znanstvene radove. Njih 57 nalazi se u direktoriju DOAJ koji sadrži punu listu kvalitetnih open access časopisa iz čak 110 zemalja, a do danas sadrži preko 6 tisuća takvih važnih znanstvenih publikacija na različitim jezicima.
U iscrpnom i važnom istraživanju autorice Hebrang-Grgić nalaze se detaljni grafovi, slike i tablice koje pokazuju da prostora za ostvarivanje modela open access izdavaštva u zemlji ima - ali postoji i problem neprepoznavanja sa strane šire akademske zajednice. Autorica predlaže sljedeće; potrebno je sastaviti radnu grupu koja bi sastavila dokument sa smjernicama za izgrađivanje open access repozitorija. Taj dokument bi trebao sadržavati upute za sveučilišta i knjižnice, o ugrađivanju protokola, o implementaciji softvarea, o policama sigurnosti, privatnosti i etike.
Ipak, najvažnije je kao uvijek, educirati studentsku, a onda i akademsku zajednicu o važnosti objavljivanja radova koji su dostupni svima, o vrijednosti radova koji su češće čitani, referencirani i koji se mogu nadograđivati jer nema zaštita autorskih prava koje bi priječile da rad dobije nekonačnu verziju te kao takav ostaje jedan vitalan skup informacija koji može unedogled dobivati nove oblike. Autori tako mogu odabrati zaštiti svoja prava u onoj mjeri kojoj to žele, bilo da se njihov rad ne koristi u komercijalne svrhe ili da ih se citira, preko skupa Creative Commons licenci i njihovih različitih atributa. Nijedan autor nije prisiljen da pridrži sva prava na svoj rad kako je to običavano u tradicionalnom izdavaštvu, a gubi smisao budući da konzumiramo prema posljednjim procjenama, gotovo 10 zetabitova podataka na godinu što iznosi 11,298,261,800,000,000,000,000 bitova.
Bilo bi važno vidjeti da dobra vizija koju je Hrvatska pokazala ne ostane neiskorištena zbog izostanka angažmana i nedovoljne šire edukacije studenata, knjižničara i profesora koji bi trebali priznati slobodu informacija na internetu kao jedan od najvažnijih oblika komuniciranja u obrazovanju.