Kako se uništava psihoterapija u Hrvatskoj

Priopćenje za medije iz Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske prenosimo u cijelosti:

Želimo vam skrenuti pažnju kako u trenutku kada svi pokazatelji govore da pandemija koronavirusa, osim očitijih zdravstvenih i socioekonomskih posljedica, ostavlja značajne posljedice na naše mentalno zdravlje koje ćemo osjećati godinama; u zemlji koja demografski propada, iz koje ljudi iseljavaju i u kojoj kronično nedostaje visokoobrazovnih stručnjaka, hrvatska Vlada odlučuje u potpunosti ignorirati stavove struke (Hrvatsku komoru psihoterapeuta, Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske te glas ostalih stručnjaka iz strukovnih komora unutar sustava socijalne skrbi), te Konačnim prijedlogom Zakona o djelatnosti psihoterapije diskriminirati i javno poniziti jedan dio stručnjaka iz područja psihoterapije, onemogućujući im obavljanje djelatnosti, degradirajući njihove međunarodno priznate diplome i edukacije.

Imajući u vidu potpuno novu odredbu čl.6. Konačnog prijedloga Zakona o djelatnosti psihoterapije koja je ubačena između dva čitanja, nedvojbeno je kako predloženi zakonski tekst u potpunosti ignorira, da ne kažemo poriče relevantne odredbe Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga:

„Psihoterapija je nezavisna znanstvena disciplina, a psihoterapijska praksa predstavlja zasebno i slobodno zanimanje. Priznaje se i jamči raznolikost psihoterapijskih škola i pristupa. Pristup psihoterapijskoj edukaciji imaju kandidati nakon završenog obrazovanja ili završenog studija, posebno studija iz humanističkih i društvenih znanosti…„

Isto tako, nije uvažena još jedan bitna pravna norma, a to je sustav ESCO (Europske vještine, kompetencije, kvalifikacije i zanimanja) Europske komisije, koji radi jasnu razliku između psihoterapije, psihologije i psihijatrije „Psychotherapists are not required to have academic degree sin psychology or a medical qualification in psychiatry. It is a independent occupation from psychology, psychiatry, and counselling.“  Izvor.

Poveljom Europske unije o temeljnim pravima jamči se sloboda izbora zanimanja i sloboda poduzetništva. Slobodno kretanje radnika, sloboda poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga temeljna su načela unutarnjeg tržišta ugrađena u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Stoga nacionalna pravila kojima se uređuje pristup reguliranim profesijama ne bi trebala predstavljati bilo kakvu neopravdanu ili neproporcionalnu prepreku ostvarenju tih temeljnih prava.Konačni prijedlog Zakona o djelatnosti psihoterapije zajamčeno pravo na slobodu izbora zanimanja pretvara u prazno slovo na papiru, jer se, umjesto prava utvrđenih i zajamčenih Deklaracijom o psihoterapiji iz Strasbourga te Direktivom EU 2018/958 Europskog parlamenta i Vijeća o ispitivanju proporcionalnosti prije donošenja novih propisa kojima se reguliraju profesije, predloženim zakonskim tekstom jamči upravo suprotno: ograničavanje slobode izbora zanimanja! A mogućnosti pokretanja i obavljanja djelatnosti jamči se samo određenim strukturama.Ustrajanje na navođenju EAP-a (European Association for Psychotherapy) u zakonskim odredbama, iako je EAP, kao što i sam naziv govori, međunarodno udruženje, koje je dobrovoljno te upravo stoga ne obuhvaća niti sve psihoterapijske pravce i škole u EU, niti je od tijela Europske unije ovlašteno za nalogodavca i kontrolora donošenja psihoterapijskih zakona i normi igdje unutar Europske unije, potpuno je neutemeljeno i nepotrebno. Ukoliko je intencija bila usklađivanje s regulativom i postojećim stanjem u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, tada je u odredbu čl. 3. trebalo ugraditi sva međunarodna udruženja za pojedine psihoterapijske pravce i škole koja udovoljavaju svim zahtjevimaznanstvenosti i stručnosti sukladno Deklaraciji o psihoterapiji iz Strasbourga te u daljnjim zakonskim odredbama utvrditi i njihove certifikate dokazom o ispunjavanju uvjeta za stjecanje statusa psihoterapeuta u Republici Hrvatskoj, odnosno potvrdu o stručnosti i osposobljenosti, jednako kao i ECP.

Isto tako, ukoliko je intencija bila usklađivanje s regulativom i postojećim stanjem u Republici Hrvatskoj, jer većina kolega u Hrvatskoj jesu dio Europskog udruženja psihoterapeuta, navođenje tog udruženja je kozmetičke prirode jer se Konačni prijedlog zakon poziva na EAP, a u uvjetima iz potpuno novog članka 6. se potkopavaju standardi tog istog udruženja. Stav Europskog udruženja psihoterapeuta jasan je već dva desetljeća: ukupno psihoterapijsko školovanje mora trajati najmanje 7 godina, od čega se prve tri godine odnose na prethodno sveučilišno obrazovanje u rangu preddiplomskog studija, a nakon toga minimalno 4 godine specijaliziranog psihoterapijskog školovanja.

Još jedno kozmetičko uljepšavanje i nelogičnost predlagatelja zakona nalazi se u članku 3. gdje se poziva na Europski certifikat iz psihoterapije (ECP) kao “najviši formalni stupanj potvrde psihoterapijske stručnosti i osposobljenosti”. U kontekstu rigidno definiranih uvjeta prethodnog sveučilišnog obrazovanja i sužavanja na svega nekoliko sveučilišnih smjerova, dolazimo do situacije da novi Zakon ne uzima u obzir postojeću situaciju gdje određen broj ljudi koji su završili psihoterapijske škole u trajanju od 4 i više godine, dodatno se nakon toga specijalistički školovali, već u ovom trenutku rade kao psihoterapeuti. Isto tako da određen broj njih posjeduje i ECP – Europski certifikat iz psihoterapije status koji je de-facto najviša potvrda stručnosti pojedinca priznata od Europske asocijacije za psihoterapiju. Trenutni prijedlog Zakona dokida njihovu daljnju mogućnost rada, ne uvažava postojeće stanje i na neki način „djeluje retrogradno“. Kako u prijedlogu Zakonu nisu predviđene nikakve „prijelazne odredbe“ na tu temu, rigidna definicija prethodnog sveučilišnog obrazovanja svedena na svega nekoliko sveučilišnih smjerova trenutno dokida mogućnost njihovog rada i ne uvažava kompetencije koje su stekli dosadašnjim psihoterapijskim školovanjem i praktičnim radom.

Nužno se nameće i pitanje kome je u interesu nametnuta obveza vođenja djece po bolnicama i institucijama te prolaženja kroz sustav etiketiranja liječničkim dijagnozama?  Psihoterapeut, odnosno savjetodavni terapeut koji radi s djecom i adolescentima, ima potrebna znanja i tehnike procjene kako bi donio odluku koje dijete treba psihoterapijski tretman, a koje dijete treba uputiti drugom stručnjaku – jer imaju obvezu specijalističkih dodatnih znanja. Ovim člankom, ta odluka se prebacuje na liječnike koji nisu specijalizirani za suptilnosti znakova problema emocionalne prirode i razvoja ličnosti. Uz dodatno naglašavanje kako u Republici Hrvatskoj postoji izuzetno mali broj liječnika specijaliziranih za psihičke bolesti ili emocionalne teškoće djece i adolescenata što bi dodatno otežalo potrebitoj djeci i adolescentima pristup inicijalnoj procjeni pa onda i upućivanju na psihoterapeutski tretman.

Također se, neovisno o brojnim primjedbama i prijedlozima struke u postupku e-savjetovanja, nije ni približno imalo na umu kako bi predloženi zakon trebao imati “ugrađena” rješenja za sprječavanje nelojalne konkurencije i osigurati ravnopravnost u obavljanju djelatnosti, kao što je to uobičajeno za svaku samostalnu (gospodarsku) djelatnost, a što dodatno ukazuje na krivo sagledavanje same biti i specifičnosti psihoterapije i kao discipline i kao djelatnosti.

Neovisno o tome što ima javne ovlasti, Komoru se ne može staviti u ulogu regulatora struke, kao što to potpuno pogrešno i neosnovano predviđa prijedlog Zakona. Osnovna uloga Komore je zaštita i promicanje struke, a ne donošenje normi, posebice ne kad se radi o gospodarskoj djelatnosti u kojoj su članovi struke ujedno i u tržišnoj utakmici. Pritom je nadasve upitna predviđena ovisnost aktivnosti Komore o prethodnim suglasnostima Ministarstva, jer je navedeno kontradiktorno s odredbom  čl.16. prijedloga Zakona, koji definira Komoru kao samostalnu i neovisnu strukovnu organizaciju. Naravno da mora postojati nadzor nad radom i aktivnostima Komore, ali se samostalnost i neovisnost strukovne komore ne može uvjetovati i ograničavati prethodnim suglasnostima Ministarstva, posebice ukoliko u tome ne sudjeluju vrhunski neovisni stručnjaci iz područja psihoterapije.

Konačni prijedlog Zakona samo dodatno potvrđuje kako osnovna svrha donošenja novog zakona, nije usklađivanje s propisima Europske unije i osnovnim aktom psihoterapije tj. Deklaracijom  o psihoterapiji iz Strasbourga, već se radi o “usklađivanju” s interesima odabranih “struktura” i jačanju njihove pozicije, uz istovremeno relativiziranje preostalog dijela struke te onemogućavanje pokretanja i obavljanja djelatnosti psihoterapije osobama, koje su to pravo već stekle sukladno odredbama Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga.

Predloženim zakonskim rješenjem se de facto dehumanizira i cjelokupna struka jer se očito zanemaruju potrebe velikog broja ugroženih, kojima se zbog nedostatka stručnjaka neće moći osigurati pomoć i podrška, koja im je u ovim vremenima više nego neophodna. Iako svi svjedočimo porastu nasilja te traumama djece i odraslih izazvanim posljedicama potresa te socijalnim i gospodarskim previranjima u zadnje dvije godine, istovremeno se u Republici Hrvatskoj predlaže Zakon koji onemogućava i ograničava rad velikom broju dugogodišnjih stručnjaka u području psihoterapije.

Jadran Morović, predsjednik Hrvatske komore psihoterapeuta

Vedran Korušić, predsjednik Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH)