Opraštanje kao čin srca ne ovisi o procesu pomirenja
Ako promotrite ono što se u vama događa tijekom prisjećanja na događaj i nanositelja boli i ukoliko otkrijete da još uvijek postoje neke emocije u vezi toga, to vam je najbolji pokazatelj da još uvijek niste oprostili. Mnogi prerano "oproste", tj. uvjere sebe da su oprostili, samo da se ne bi u potpunosti suočili s boli i drugim neugodnim emocijama.
To može biti veoma frustrirajuće, jer je nesvjesna zamjera nevidljiva i nedostupna logičnom umu. Ona može biti vidljiva samo neizravno – u različitim smetnjama i poteškoćama koje uopće ne moraju izgledati povezane s tim događajem, osobom ili životnim područjem. Recimo, povrijeđena osoba može sebi potpuno blokirati mogućnost razvoja i napretka u poslovnom i drugim područjima zato što je iz bolnog iskustva stvorila i održava obrazac nepovjerenja u druge. Kad dožive nešto traumatično, ljudi znaju jedni drugima savjetovati: "Zaboravi!" No zaboraviti najčešće znači potisnuti događaj u nesvjesno, pa on i dalje nastavlja djelovati iz podsvjesnog segmenta, zajedno sa svim emocijama vezanim uz njega. I sve dok te emocije postoje u nesvjesnom, istinsko opraštanje je nemoguće.
Koliko je važna sposobnost opraštanja postat će nam jasno ako shvatimo da možemo svakodnevno doživljavati emocionalne povrede i boli: bezobzirni vozač udari naš auto na parkiralištu i ode, prodavačica u trgovini nareže okrajak salame i to nam podvali, u tramvaju nam čovjek svom snagom stane na nogu itd. Povrjeđuju nas i ljudi koji nas najviše vole kao npr. naši roditelji. Mogli bismo stalno biti ljuti i kivni na cijeli svijet te si tako oduzeti mogućnost da uopće živimo. No, pogledajmo drugu stranu, oni to čine iz neznanja, zato što su nesvjesni. Tko od nas može reći da nikada nikoga nije povrijedio? Činimo to i sami, uglavnom nenamjerno.
Opraštanje je proces, ne događa se preko noći. Potrebno je raditi na njemu sve dok ne nadvladamo sve emocije vezane uz događaje u kojima smo bili povrijeđeni. A možemo ih nadvladati samo ako se suočimo s njima i propustimo ih, s jedne strane, a s druge se pokušamo staviti u poziciju osobe koja nas je povrijedila, doživjeti njene boli i povrede, vidjeti je kao dijete koje je i ona nekada bila, dijete koje su vjerojatno drugi također povrijedili.