Nove činjenice o tome zašto ljudi plaču

Svi mi plačemo, no pitanje je koja je biološka funkcija našeg plača i zašto su ljudi jedina vrsta koja pušta suze iz tuge i radosti?

Pri rješavanju zagonetke paunovog repa, Darwinov se evolucijski zaključak pokazao nepogrešivim: što je paunov rep raskošniji, to su njegove šanse za privlačenje paunice veće. Međutim, kad je Darwin pokušao objasniti ljudsku sklonost plakanju, našao se pred zidom. „Ljudsko je plakanje je besmislena sekrecija suza iz očiju na koju moramo gledati kao na slučajni rezultat“, napisao je Darwin 1872.

Tu je Darwin bio gotovo u potpunosti u krivu. Posljednjih su desetljeća znanstvenici dali nekoliko objašnjenja kako je sposobnost plakanja ranim hominidima mogla dala prednost u prilagođavanju.Tako su prema teoriji tzv. vodenog majmuna, suze vrsta prilagodbe na život u slanoj vodi, dok neke druge teorije tvrde da su suze zapravo „bijele zastave“ za potencijalne agresore, tj. one signaliziraju da onaj koji plače nije sposoban nauditi. Tu su i čisto biološke teorije prema kojima je svrha suza davati vlažnost očima te ih osloboditi od štetnih bakterija.

No možda najraširenija teorija danas je ona prema kojoj su suze oblik društvene signalizacije koji je evoluirao iz izraza lica kojim su sisavci pokazivali da su u opasnosti ili da trebaju pomoć.

„Suze su izuzetno simbolične“, rekao je Ad Vingerhoets, nizozemski psiholog koji je 20 godina istraživao zašto i kad ljudi plaču. „Suze signaliziraju bespomoćnost, posebno u djetinjstvu kad su ljudi najranjiviji.“

Vingerhoets nije jedini koji ukazuje na društveno značenje suza. Psihijatar John Bowlby već je davno istaknuo ulogu plakanja u dubokoj povezanosti između majke i djeteta, dok je nedavno britanski neurolog Michael Trimble plakanje povezao s ljudskom sposobnošću empatije otkuda dolazi sklonost plakanju pri slušanju inspirativne glazbe.

Međutim, svojoj novoj knjizi Why Only Humans Weep,Vingerhoest tvrdi da ni jedno od tih objašnjenja nije dovoljno. Iako je plakanje zabilježeno i kod majmuna, slonova te čak i deva, čini se da samo ljudi proizvode suze izazvane emocijama te su samo ljudi ti koji plaču i u odrasloj dobi. Objasniti zašto je to tako pravi je izazov, osobito ako uzmemo u obzir da plakanjem predator može otkriti našu prisutnost.

Vingerhoetsovo je objašnjenje novost: iako plakanje u određenim situacijama može biti riskantno, on tvrdi da su vrištanje ili ispuštanje nekog drugog glasnog zvuka puno opasniji. To posebno vrijedi za interakcije u bliskim odnosima, kao što je to slučaj dugog perioda u djetinjstvu kad su suze gotovo jedino što je potrebno da upozori majku da njezino dijete pati.

„Kad životinje odrastu, one više ne šalju pozive za pomoć, vjerojatno jer je to za njih preopasno“, rekao je Vingerhoets. „ Za razliku od njih, ljudi koriste akustične i vizualne signale poput suza koje su karakterističnije za prisnije interakcije“.

Kao dokaz svoje teorije, Vingerhoets ukazuje na povećani vizualni korteks kod ljudi i majmuna Starog svijeta koji se prema njegovim tvrdnjama vjerojatno razvio da može čitati nijanse facijalnih mišića i drugih vizualnih znakova kao što su plakanje i rumenjenje. Osim toga, plakanje je kod odraslih ljudi emocionalni signal smirivanja i preklinjanja, što je prema Vingerhoetsu u ranijim ljudskim zajednicama moglo biti od velike koristi kao sredstvo promicanja većeg međusobnog povjerenja i društvene povezanosti.

Naravno suze nisu povezane samo s ljudskom potrebom za prisnošću. One mogu biti i odraz morala pokazujući tako naše suosjećanje prema nepravdi. Međutim, kao što to povjesničar Thomas Dixon ističe, suze ponekad mogu biti više povezane s radošću i ushićenjem nego sa žalošću i tugom.

Problem sa suzama je u tome što ih se može različito tumačiti. „Suze imaju intelektualnu dimenziju“, tvrdi Dixon. „One se istovremeno proizvode i mislima i suznim žlijezdama. U svakoj životnoj dobi, različite poruke surađuju s različitim tijelima kako bi proizveli suze s različitim značenjima“.

Vingerhoets je vrlo svjestan da je plakanje rezultat nenamjernih neuropsiholoških procesa i kognicije. Ponekad suze nemaju značenje, kao na primjer kad sjeckamo luk, no ponekad one mogu biti izraz duboke žalosti ili tuge.

Problem je u tome što nas suze često uhvate nespremne, stvarajući nas time uzrujanima, iako to u datoj situaciji možda ne bi trebali biti. U takvim su slučajevima, čini se, suze uzrok emocija, a ne obrnuto.

S druge strane, suze su više nego bilo koji drugi izraz emocija izvor kulturalnih i povijesnih različitosti, simbolizirajući u nekim kulturama i povijesnim periodima poštovanje i osjećajnost, a u nekim drugima histeriju i slabost.

Vjeruje se da bez obzira na njihov uzrok, suze imaju učinak katarze. Međutim Vingerhoets smatra kako je moguće da je to samo umišljeno. Iako su ljudi tvrdili da se nakon gledanja nekog srcedrapajućeg filma s prijateljima osjećaju bolje, nakon što su zamoljeni da pogledaju sličan film u laboratorijskim uvjetima nisu izjavili da se osjećaju promjene u raspoloženju. Za Vingerhoetsa je to samo još jedan dokaz društvene funkcije plakanja. „Suze su manje važne kad ste sami jer za njih tad nemate svjedoke“, objasnio je.

Pa iako radije plačemo u prisutnosti prijatelja ili obitelji, to ne mora uvijek biti tako. Kao što redovnici pobožno plaču duboko promišljajući o Božjim svjedočanstvima, mi također možemo plakati zbog dalekih i simboličnih osoba za koje smo vezani. Ono što je bitno je osjećaj da se naša bespomoćnost prepoznaje.

Izvor: The Observer