Ljudi podcjenjuju žensku bol, čak i kada je patnja očita

Čak i kada muški i ženski pacijenti izrazima lica pokazuju slične razine patnje, fizička bol kod žena ne shvaća se jednako ozbiljno, sugerira nova psihološka studija.

Ne samo da je prosječni promatrač sklon podcijeniti intenzitet kronične boli ramena kod žena u usporedbi s muškarcima, već rezultati otkrivaju da je vjerojatnije kako će promatrači predložiti psihoterapiju kao tretman.

Način na koji naša lica reagiraju na bol jedan je od najočitijih znakova patnje kod ljudi, a prethodne su studije pokazale da naša percepcija izraza boli sadrži spolnu pristranost.

Često se smatra da su žene osjetljivije na bol ili sklonije preuveličavanju svoje patnje, dok se za muškarce pretpostavlja da su izdržljiviji, s višim pragom za agoniju. Čini se da ništa od navedenog nije točno tako.

To je dovelo do nekih kontradiktornih rezultata u prethodnim istraživanjima. Ponekad se, na primjer, pacijentice procjenjuju kao da ih više boli jer često otvorenije spominju i pokazuju svoju bol nego to čine muški pacijenti. Kao rezultat toga, u nekim studijama, čini se da pacijentice dobivaju više lijekova protiv bolova.

U mnogim drugim slučajevima, međutim, pretpostavlja se da pacijentice preuveličavaju svoju bol. Radi toga, njihovi bi izrazi lica mogli biti zanemareni kao valjana mjera patnje, a kao rezultat navedenog mogle bi dobiti manje lijekova protiv bolova.

Pristrane ideje o izrazima lica mogle bi u toj nedosljednosti igrati važnu ulogu, no čak i kada su izrazi zbog boli slični, novo istraživanje sugerira kako je i dalje prisutna pristranost.

Očekivanja da o spolu ovisi sposobnost podnošenja boli i spremnost za prijaviti bol također mogu predstavljati prepreku učinkovitom liječenju boli, kako kod kuće, tako i u bolnicama.

"Što su promatrači više vjerovali da su žene spremnije od muškaraca prijaviti bol, toliko su, prema doživljaju promatrača, manje boli pacijentice osjećale", objašnjavaju autori.

"Važno je da su ove pristranosti primijećene dok su promatrači gledali prave pacijente koji su imali stvarnu kliničku bol, promatrajući ekspresije lica i bol koju su pacijenti sami prijavili."

U prvom eksperimentu studije, 50 uobičajenih sudionika u Sjedinjenim Državama, koji nisu bili zdravstveni radnici, pogledalo je niz kratkih video isječaka, od kojih je svaki prikazivao stvarno lice pacijenta s kroničnom boli u ramenu.

Bez obzira na to jesu li izrazi lica bili jednakog intenziteta ili ne, i muški i ženski sudionici bol pacijentica ocjenjuju nižom. Na ljestvici od 0 do 100, od apsolutno nikakve boli do najgore moguće boli, muški pacijenti su u prosjeku dobili više od dva boda iznad ženskih pacijenata.

Drugi eksperiment proširio je prvi dio studije na 197 sudionika, od kojih su tri bili zdravstveni radnici te je više od polovice imalo barem jedno stanje kronične ili akutne boli.

Nakon svakog isječka, video je zaustavljen na neutralnom izrazu lica, a sudionici su ponovno zamoljeni da procijene pacijentovu bol od 0 do 100.

Sudionici su također zamoljeni neka zamisle da su u ulozi liječnika te su im postavljena tri pitanja o mogućnostima liječenja: "Kad biste propisali lijek protiv bolova, koju biste dozu propisali ovom pacijentu?"; "Kada biste propisali psihoterapiju, koliko biste seansi propisali?"; i "Što mislite da bi više pomoglo pacijentu, lijek protiv bolova ili psihoterapija?".  (Doze i recepti određeni su ljestvicom od 0 do 100, jer većina sudionika u studiji nije imala iskustvo u zdravstvu.)

Pokrenuvši „višerazinski” model rezultata, istraživači su otkrili kako se drugi eksperiment uvelike podudara s prvim. Nakon promatranja boli koju su pacijentice same prijavile i promatranja bolnog izraza lica, ponovo je zaključeno kako pacijentice doživljavaju manje boli.

Dodatno, prilikom propisivanja lijekova i muškim i ženskim pacijentima, od strane promatrača, pri čemu su morali birati između lijeka i psihoterapije, žene su imale 4 posto veću vjerojatnost da će im biti propisana psihoterapija nego muškarci, što je značajna razlika.

Na kraju drugog eksperimenta, sudionici su zamoljeni da ispune upitnik, koji je rangirao njihovu rodnu pristranost po pitanju boli. Završni upitnik pomogao je dati objašnjenje za rezultate studije. Na kraju, oni sudionici koji su smatrali kako je vjerojatnije da će žene prijaviti bol nego muškarci, procijenili su da pacijentice manje boli od muškaraca te su pacijenticama propisali manje lijekova.

Istovremeno, oni koji su smatrali kako muškarci mogu podnijeti veću bol (a također su bili manje spremni prijaviti je) procijenili su da je bol kod muških pacijenata bila veća te su im propisali više lijekova. Na kraju, čini se da prosječni promatrač koristi vlastite pretpostavke o spolu kako bi protumačio simptome boli koje vidi umjesto da patnju pokazanu izrazima lica uzme zdravo za gotovo.

To je u konačnici dovelo do toga da većina sudionika u studiji pogrešno procijeni bol koju je pacijent prijavio u korist muških i na štetu žena.

"Zajedno, ovi rezultati upućuju na to da je bol žena podcijenjena u usporedbi s bolovima muškaraca i da se smatra kako žene imaju više koristi od psihoterapije, te da stereotipi promatrača povezani s boli mogu biti izvor pristranosti u procjeni boli i liječenju", zaključuju autori.

Iako se rezultati ove studije možda ne odnose jednako na ljude koji su bolje upoznati sa znakovima fizičke boli (kao što su zdravstveni radnici), autori kažu da rezultati pokazuju kako "prosječni promatrač pokazuje bitnu rodnu pristranost i da drugi čimbenici kao što su dodatni stereotipi o boli ili percepcijske pristranosti vjerojatno doprinose i ovoj pristranosti".

Izbvor: Science Alert