25 gradova proizvodi 52% svjetske emisije stakleničkih plinova
Još 2015. godine 170 zemalja svijeta usvojilo je Pariški sporazum, s ciljem ograničenja prosječnog globalnog porasta temperature na 1,5 Celzijevih stupnjeva. Nakon sporazuma, mnoge su zemlje i gradovi predložili ciljeve za ublažavanje stakleničkih plinova. Međutim, izvješće Programa Ujedinjenih naroda za okoliš iz 2020. pokazuje da, bez drastičnih i strogih mjera za ublažavanje klimatske krize, do kraja 21. stoljeća moguć je porast temperature čak više od 3 Celzijevih stupnjeva.
Nova studija objavljena u časopisu Frontiers in Sustainable Cities predstavlja prvu globalnu bilancu stakleničkih plinova (GHG) koju su emitirali veći gradovi širom svijeta. Cilj je bio istražiti i pratiti učinkovitost povijesnih politika smanjenja stakleničkih plinova koje provodi 167 globalno distribuiranih gradova koji su u različitim razvojnim fazama.
Iako pokrivaju samo 2% Zemljine površine, gradovi uvelike doprinose klimatskoj krizi. Ali trenutni ciljevi ublažavanja emisija stakleničkih plinova nisu dovoljni za postizanje globalnih ciljeva klimatskih promjena do kraja ovog stoljeća. "Danas više od 50% globalne populacije boravi u gradovima. Gradovi su odgovorni za više od 70% emisija stakleničkih plinova i dijele veliku odgovornost za dekarbonizaciju globalne ekonomije", kaže koautor dr. Shaoqing Chen sa Sveučilišta Sun Yat-sen u Kini.
Autori su prvo proveli popise emisija stakleničkih plinova na sektorskoj razini za 167 gradova - od gradskih područja poput Durbana u Južnoj Africi do gradova poput Milana u Italiji. Zatim su analizirali i usporedili napredak smanjenja ugljika u gradovima na temelju inventara emisija zabilježenih u različitim godinama (od 2012. do 2016.). Na kraju, procijenili su kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve ublažavanja ugljika u gradovima. Gradovi su izabrani između 53 zemlje (u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi, Aziji, Africi i Oceaniji) i odabrani su na temelju reprezentativnosti u urbanim veličinama i regionalne raspodjele. Stupanj razvijenosti razlikovao se na temelju pripadnosti razvijenim zemljama i zemljama u razvoju prema UN-ovim kriterijima za klasifikaciju.
Rezultati su pokazali da i razvijene zemlje i zemlje u razvoju imaju gradove s visokim ukupnim emisijama stakleničkih plinova, ali da su megagradovi u Aziji, poput Šangaja u Kini i Tokija u Japanu, posebno važni. Popis emisija po glavi stanovnika pokazao je da su gradovi u Europi, SAD-u i Australiji imali znatno veće emisije od većine gradova u zemljama u razvoju. Kina, koja je ovdje svrstana u zemlje u razvoju, također je imala nekoliko gradova u kojima su emisije po glavi stanovnika odgovarale onima u razvijenim zemljama.
Istraživači su također identificirali neke od najvažnijih izvora emisija stakleničkih plinova. "Podjela emisija po sektorima može nas informirati o tome koje akcije trebaju biti prioritetne kako bi se smanjile emisije iz zgrada, prijevoza, industrijskih procesa i drugih izvora", kaže Chen. Stacionarna energija - koja uključuje emisije izgaranjem goriva i upotrebu električne energije u stambenim i institucionalnim zgradama, komercijalnim zgradama i industrijskim zgradama - pridonijela je između 60 i 80% ukupnih emisija u sjevernoameričkim i europskim gradovima. U trećini gradova više od 30% ukupnih emisija stakleničkih plinova došlo je iz cestovnog prometa. U međuvremenu, manje od 15% ukupnih emisija dolazi iz željeznica, plovnih putova i zrakoplovstva.
Konačno, nalazi pokazuju da su se razine emisija povećavale i smanjivale između gradova tijekom studijskog razdoblja. Za 30 gradova došlo je do očitog smanjenja emisija između 2012. i 2016. Najčešća četiri grada s najvećim smanjenjem po stanovniku bili su Oslo, Houston, Seattle i Bogota. Četiri grada s najvećim porastom emisija po stanovniku bili su Rio de Janeiro, Curitiba, Johannesburg i Venecija.
Od 167 gradova, 113 je postavilo različite vrste ciljeva za smanjenje smanjenja emisija stakleničkih plinova. No, ova se studija pridružuje mnogim drugim izvješćima i istraživanjima koja pokazuju da smo daleko od postizanja ciljeva postavljenih Pariškim sporazumom.
Chen i kolege daju tri ključne političke preporuke. Prvo, trebalo bi identificirati ključne emisijske sektore i usmjeriti ih prema učinkovitijim strategijama ublažavanja. Također je potreban razvoj metodološki dosljednih globalnih inventara emisija stakleničkih plinova kako bi se pratila učinkovitost urbanih politika smanjenja stakleničkih plinova. Na kraju, gradovi bi trebali postaviti ambicioznije i lakše uhodive ciljeve ublažavanja.
Izvor: Frontiersinsustainablecities