Netflixov dokumentarac mogao bi potaknuti ljude da prestanu jesti ovu hranu

Novi Netflixov dokumentarac koji je izašao prošlog mjeseca, Seaspiracy, već je uspio podići mnogo prašine na društvenim mrežama i u medijima, posebice na Twitteru. Iza ovog uratka stoje autori dokumentarca 'Cowspiracy: The Sustainability Secret', a radnja prati pokušaje režisera Alija Tabrizija da osvijetli surovu stvarnost komercijalnog izlova ribe.

Film tvrdi da su ribarske mreže odgovorne za veliku većinu plastičnog otpada u oceanima. Navode se i neke šokantne tvrdnje, poput one da se godišnje ubije više od 300 000 kitova i dupina koji su slučajno uhvaćeni u mreže te da će ova industrija do 2048. godine potpuno isprazniti oceane. Poruka koju autori šalju gledateljima jednostavna je: najbolja stvar koju možete učiniti kao pojedinci kako bi ovo spriječili jest da prestanete jesti ribu.

Kao i mnogi dokumentarci prije njega, Seaspiracy je uspio izazvati burne reakcije publike od kojih su mnogi javno izjavili na društvenim mrežama kako više neće jesti rubu. No, postavlja se pitanje mogu li dokumentarci poput ovog zaista učiniti razliku?

Seaspiracy obiluje šokantnim momentima, a šok može biti moćan generator promjene. Istraživačica sa sveučilišta u Illinoisu, Ashley Bieniek-Tabasco, provela je anketu među ljudima koji su gledali dokumentarac o klimatskim promjenama 'Years of Living Dangerously'. Njena je anketa pokazala da su ljudi koji su se nakon filma osjećali ljutito ili šokirano bili motiviraniji za djelovanje prema zaustavljanju klimatskih promjena, od onih koji su se osjećali tužno ili bespomoćno. U suštini, oni koje film preplaši prije će gurnuti glavu u pijesak. U kontekstu dokumentarca o ribama, emocije zaista mogu natjerati ljude da uvedu promjene u svoj život.

S druge strane, specialist za bihevioralne promjene na Oxfordskom sveučilištu Diego Verissimo, smatra da šok može imati i pozitivne i negativne učinke na pažnju publike. “Opetovano izlaganje šoku je neugodno, stoga ljudi počinju razvijati strategije kako bi ga izbjegli”, objašnjava.

Međutim, kada je na djelu, šok je vrlo učinkovit. James Pearson, 42-godišnjak iz Leedsa, izjavio je da ga je gledanje filma Cowspiracy prije mnogo godina navelo da smanji konzumaciju mesa. Sada je zbog Seaspiracya počeo tragati za prehrambenim proizvodima kojima bi mogao zamijeniti ribu. “Prije nego što nam pogledao te dokumentarce čuo sam za vegane i vegetarijance, no samo bih pomislio: ‘neću jesti sjemenje za ptice, od toga ću biti gladan, a volim meso,’ bez da sam zaista razmislio o posljedicama. Ovi dokumentarci zbilja su mi otvorili oči. Važno je da svatko zna da njegovo ponašanje ima utjecaj na okoliš”, kaže.

Seaspiracy je ostavio ovakav sličan utjecaj na 24-godišnjeg Josepha Rojasa. “Ovaj će dokumentarac dodirnuti svakog tko ima emocije. Divljački način na koji ljudi tretiraju nešto toliko dragocjeno je uznemirujuć. Nikada nisam volio ribu, no Seaspiracy mi je dao valjan razlog da je odbijem u budućnosti”, zaključio je Joseph.

Između ova dva dokumentaraca mogu se povući neke paralele. Mnogu su nakon Cowspiracya izjavljivali kako više neće jesti meso. Neki su mediji čak ustvrdili da je taj film pokrenuo velike promjene u ponašanju mladih ljudi.

No, iako je u posljednjim godinama primjetan porast broja vegetarijanaca i vegana, ovaj se trend ne može pripisati isključivo dokumentarcu poput Cowspiracya. Ne postoje istraživanja koja bi to poduprla, a većina studija je anegdotalna.

Istraživanja doduše pokazuju da priroda nekog dokumentarca može uvjetovati zabrinutost za okoliš, povećati broj online akcija i rasprava u medijima, i generirati potporu za očuvanjem. No trenutno još uvijek ne postoji dovoljno dobro razumijevanje opsega u kojemu će se zabrinutost oko nekog problema pretvoriti u konkretnu akciju.

“Nedostaju nam istraživanja o načinima na koje se dokumentarci mogu upotrijebiti kako bi potakli neko ponašanje”, objašnjava Verissimo. On je testirao fenomen poznat kao “Blue Planet effect”, prema kojem su ljudi koji su pogledali ovaj dokumentarac navodno počeli koristiti manje plastike.

Tako su se neki korisnici na Twitteru zakleli da nikada više neće koristiti plastiku, Društvo za očuvanje pomorskog dobra zabilježilo je porast posjećenosti na web stranici od 169%, a britanska je vlada donirala 61,4 milijuna funti za čišćenje okoliša od plastike. Jedan je britanski supermarket objavio podatke prema kojima je 60% ljudi koji su gledali Blue Planet reklo kako su počeli koristiti višekratne boce za vodu i šalice za kavu za van. No, problem kod ovakvih izjava publike je da su obično lažne, pogotovo kada se radi o ponašanju vezanom za okoliš.

U studiji koju je proveo Verissimo, ispitanici su uglavnom morali gledati epizode serijala koje se tiču plastičnog otpada ili sadrže prekrasne snimke podvodnog života. Prije i nakon emitiranja ponuđene su im grickalice koje su bile u plastičnim ili papirnatim omotima. Cilj je bio ispitati hoće li ljudi početi izbjegavati jednokratnu plastiku nakon gledanja dokumentarca o štetnosti plastike. Ispostavilo se na nisu.

Istraživači su stoga zaključili kako spoznaja o štetnosti plastike ne znači da će je ljudi početi u potpunosti izbjegavati. Postoji velika diskrepancija između svjesnosti i akcije. “Činjenica je da uče gledajući dokumentarce, no znanje je samo mali korak u promjeni ponašanja, posebice dugoročno. Volimo misliti da imamo potpunu kontrolu nad našim odlukama, ali u realnosti su stvari kompliciranije.

Jedna teorija o promjenama u ponašanju sugerira da odluke koje donosimo ovise o znanju, osjećajima i društvenim normama. “Na primjer, možemo biti zarinuti oko učinka koji neki proizvod ima na okoliš no šutjeti o tome jer naši prijatelje ne dijele isto mišljenje”, kaže Verissimo.

Krucijalan je i stav da naše ponašanje može doprinijeti promjeni. Ovo je posebno važno kod ponašanja vezanog za očuvanje okoliša, pošto je lako osjećati se bespomoćno protiv surove realnosti klimatske krize.

Istraživanje koje je provela Bieniek-Tobasco podupire ideju da bespomoćnost odvraća ljude od promjena koje su pozitivne za okoliš. “Prijetili smo da imaginarij dokumentaraca izaziva mnoge snažne emocionalne reakcije. No, na kraju dana, mnogi ljudi i dalje vjeruju kako su im mogućnosti ograničene”, rekla je.

Na temelju ovih spoznaja, Bieniek-Tobasco smatra da je poziv na akciju koji Seaspiracy upućuje preširok. “Autori su pokazali zašto bi ljudi trebali prestati jesti hranu iz mora, no ne postoje preporuke kako to učiniti”, kaže.

Iako postoji vrlo malo dokaza koji podupiru tezu da dokumentarci mogu pokrenuti promjene, Verissimo smatra da Seaspiracy može pokrenuti javnu raspravu, pa čak i neke promjene u javnim politikama. “2018. godine je Teresa May u Parlamentu spomenula Blue Planet tijekom rasprave o zakonu o plastici. Seaspiracy bi mogao učiniti isto s komercijalnim ribarenjem”, zaključuje Verissimo.

Izvor: Wired