Žene muče međuljudski konflikti, muškarci uglavnom sanjaju katastrofe i nepogode
Znanstvenici s Montrealskog sveučilišta u posljednjem su izdanju časopisa SLEEP objavili dosad najopsežniju studiju na temu parasomnija – fizioloških pojava ili patoloških poremećaja koji se javljaju samo u vrijeme spavanja ili su spavanjem pojačani. Došli su do zaključka da su noćne more emotivno intenzivnije u odnosu na ružne snove i da u gotovo pola njih strah nije vodeća primarna emocija.
Akademska zajednica slaže se da svi sanjamo, obično u fazi spavanja koja se naziva REM san i koju proživljavamo tri do pet puta tijekom noći. Većina ljudi odmah po buđenju zaboravi san, a lakše ga se sjećaju oni koji spavaju tvrdim snom. Noćne more doživljava 5-6% populacije, a čak 22% noćnih mora i 38% ružnih snova ima pozitivan završetak, u kojem protagonist biva spašen ili izbjegne opasnost.
U ovom istraživanju sudjelovale su 572 osobe, a analizirane su 253 noćne more i 431 ružan san. Autori studije Geneviève Robert i Antonio Zadra nastojali su produbiti spoznaje o razlici između dviju parasomnija. Uvidjeli su da su svi snovi zapravo jedan te isti niz pojava koje se međusobno razlikuju po emotivnom intenzitetu. Noćne more su definirane kao „vrlo uzrujavajući snovi u kojima neugodan vizualni sadržaj i/ili emocije uzrokuju buđenje odnosno prekid sna“, dok su ružni snovi „veoma uzrujavajući snovi koji ne uzrokuju buđenje“. Noćne su more, prema opisima sudionika, intenzivnije i bizarnije u odnosu na ružne snove.
Suprotno onome što bismo očekivali, studija je pokazala da u gotovo polovici spomenutih parasomnija strah nije prevladavajuća primarna emocija. Ljudi u njima u biti češće osjećaju tugu, izgubljenost, krivnju, gnušanje, a ti doživljaji mogu biti toliko jaki da se na koncu probudimo. Najčešći sadržaj ružnih snova su međuljudski konflikti, dok se u noćnim morama uglavnom radi o tjelesnoj agresiji. Osim potonje, ljude more smrt, brige za vlastito zdravlje te prijetnje, no to nije uvijek slučaj. „Ponekad nas može probuditi sama zlokobna atmosfera ili pak osjećaj da je nečim dovedeno u pitanje naše samopoštovanje“, pojašnjavaju znanstvenici.
Iz istraživanja doznajemo zanimljivu činjenicu da muškarci i žene različito sanjaju. Naime, dok žene čak dvostruko više muče međuljudski konflikti, muškarci uglavnom sanjaju katastrofe i nepogode, ratove pa i kukce.
Prema tvrdnjama profesora Zadre, stručnjaka za mjesečarenje koji se već dvadeset godina bavi istraživanjem poremećaja sna, znanost još uvijek nije dokučila koja je zaista funkcija snova. Iako ih uglavnom uzrokuju vanjski čimbenici, kao što su traumatični događaji ili pak uživanje droga ili alkohola, pretpostavlja se da su noćne more zapravo ventil za oslobađanje od mnoštva misli koje svakodnevno nakupimo. Druga je hipoteza da do njih dolazi zbog „kratkog spoja“ u živčanom sustavu.
Premda se spominju u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje, noćne se more ne smatraju bolestima, ali mogu djelovati kao okidač za psihičke poremećaje. Neki su ljudi toliko prestravljeni vlastitim snovima da razviju strah od usnivanja te si tako prouzrokuju nesanicu. U tim slučajevima potrebna je stručna pomoć, a dobra vijest je da postoji učinkovito rješenje. Pacijenti kroz tehniku vizualizacije mogu naučiti kako da promijene scenarij vlastitih snova i kako da ubuduće ponavljaju taj scenarij koristeći tehniku mentalnog ekrana. Ta zamjenska sekvenca može biti čin spašavanja života (onaj koji sanja suprotstavlja se napadaču) ili nadnaravna intervencija (Superman pristiže u pomoć). I to sve u polusnu!
Profesor Zadra napominje da snovi kriju još mnogo tajni. Ovo istraživanje omogućilo nam je da utvrdimo da su snovi, ružni snovi i noćne more dio istog emotivnog i neurokognitivnog procesa, no kojeg točno procesa i na koji način, to se tek mora otkriti.
Izvor: University of Montreal, Cybermed, Telegraph